razgovarali u Zagrebu, 25. listopada 2002.

ORIS: Kad smo prije tri godine razgovarali s našim kolegama u Japanu, pitali smo ih tko je važan me|u mladim arhitektima u japanskoj arhitekturi. Većina je spomenula vas i Kazuyo Sejimu. Naš prijatelj Kimura je rekao da je vaš pristup nešto novo, nešto drugačije, osobito u smislu materijalnosti u arhitekturi. Možete li objasniti svoj pristup?

Kuma: U Japanu postoje dvije grupe arhitekata. Jedna grupa je modernistička, a druga tradicionalistička. Mislim da ja ne pripadam ni jednoj. Modernisti ograničavaju svoj materijal na beton. Za većinu japanskih modernista korištenje tog materijala uvjet je za modernizam. Mislim da je taj stav nastao nakon II. svjetskog rata, pošto su Sjedinjene Američke Države pobijedile Japan. Većina Japanaca tada je izgubila poštovanje prema japanskoj kulturi. Fleksibilnost drvenih kuća i njihova transparentnost bile su temelj japanske kulture i filozofije. Ali nakon rata mi smo izgubili tu vrstu kulture. Poslije su mladi arhitekti poput Anda počeli stvarati takozvani japanski modernitet. Ali mislim da to nije japanski modernitet nego je samo poslijeratni fenomen. Mogu vam ispričati priču o Franku Lloydu Wrightu. Frank Lloyd Wright bio je sakupljač japanskih Ukiyo-e drvoreza i poštovao je transparentnost japanskih lica prikazanih na Ukiyo-e slikama. Poštovao je slojeve tih slika i naučio je tu metodu. Stvorio je svoj modernizam proučavanjem japanskih tradicija. Taj koncept uvezen je nanovo u Japan, premda je njegov početak u japanskoj tradiciji. To je kao impresionizam u slikarstvu. Slikari poput Van Gogha, Cezannea učili su od japanskog slikarstva XIX. stoljeća i uzeli su mnogo elemenata iz japanskog slikarstva. Japanska tradicija bila je ishodište suvremenosti.